Zašto je potrebno STEM obrazovanje?

Kad čujete ili izgovorite riječ znanost, koja vam je prva asocijacija? Jesu  li to znanstvenici poput Alberta Einsteina ili Marie Curie? Sjetite li se koronavirusa i jedva čekate cjepivo? Ili pomislite nešto poput: „O ne, opet ti znanstvenici!“, „prekomplicirano“, „nije to za mene“, „koja dosada, ta znanost“. Kako god bilo, voljeli ili ne voljeli znanost, bila vam ona bliska ili daleka, činjenica je da bez razvoja znanosti i znanstvenika današnji svijet ne bi izgledao ovako kako izgleda. Računalo, pametni telefon, rasvjeta, grijanje, televizija, hladnjak, avion, konzerviranje hrane, lijekovi, gradnja nebodera, ma gotovo sve što pogledate oko sebe, a što su osmislili i izradili ljudi, počiva na znanstvenim postavkama i formulama koje su znanstvenici  razvijali stoljećima.

Bez obzira na to koliko nastanak svih navedenih blagodati današnjeg svijeta bio dugotrajan i složen, pomalo je nevjerojatno da svaki znanstvenik na našem planetu, iz bilo kojeg područja, radi zapravo na isti način. Preciznije objašnjeno, znanstvenici koriste istu metodu već stoljećima: eksperiment!

Kako funkcionira ova metoda? Znanstvenik postavi određenu pretpostavku te osmisli eksperiment kojim bi tu pretpostavku dokazao. Dobiveni rezultati, ukoliko se u istim uvjetima provede isti pokus, isti su i u Zagrebu, New Yorku, Varšavi i Rimu ili bilo kojem drugom mjestu na svijetu. Na taj način dolazimo do činjenica, univerzalnog znanja i znanstvenih koncepata, koje onda učimo iz udžbenika u školi.

Osim znanja u navedenom području, znanstveno zanimanje iziskuje i kritički um (npr. koje pretpostavke valja preispitati?), analitičke vještine (npr. što je dobro, a što nije u ovom pokusu, zašto su rezultati neočekivani?), sposobnost kreativnog rješavanja problema (npr. nemam taj uređaj, moram se drugačije snaći), logičkog  povezivanja te zaključivanja kako bi, među ostalim, znanstvenik mogao osmisliti vlastito originalno istraživanje i postaviti hipotezu koju još nitko nije postavio.

Znanstveni eksperiment predstavlja najbolju metodu objektivnog zaključivanja koju su ljudi razvili do sada jer se temelji na dokazima koja neposredno uočavamo i mjerimo. Ujedno je i metoda koju čak i djeca vrtićkog uzrasta mogu naučiti i primjenjivati u svakodnevnom životu. Iz navedenoga je vidljivo da znanstvena metoda ne koristi samo znanstvenicima. Eksperimentiranjem, naime, dolazimo do određenih teorijskih i praktičnih znanja (koja tijekom života možemo i zaboraviti ili izabrati karijeru u, primjerice, umjetničkom području, ali metoda koju smo naučili (traženje dokaza određene tvrdnje) primjenjiva je u svim segmentima našeg djelovanja.

Djeca koja provode eksperimente uočavaju promjene koje se tijekom pokusa odvijaju, promatraju vlastitim očima što se događa te dolaze do određenih mjerljivih rezultata. Pri tome im znanje nije „dano“ nego do rezultata pokusa i zaključaka dolaze vlastitim radom i zalaganjem. Djeca koja svladaju srž znanstvene metode propitkuju, analiziraju, povezuju i zaključuju, što ih ojačava i potiče da pronalaze nova rješenja (starih) problema.

Takva djeca odrastaju u znanstveno pismene ljude koji znaju prepoznati senzacionalističku informaciju, pronaći provjerene informacije o temi koja ih zanima, razumiju razliku između mišljenja i dokaza te znaju prepoznati i analizirati koji tekst ili prilog u medijima, politički program ili govor je površan, koji potkrijepljen dokazima, a koji subjektivnim promišljanjima.

U izazovnim vremenima u kojem živimo gdje se znanje i rad često obezvrjeđuju, a širi se senzacionalizam i (dez)informiranje, dužni smo odgovoriti na ove probleme te na vrijeme pružiti adekvatan odgoj i obrazovanje onima koji o nama najviše ovise, a u koje najviše vjerujemo: djeci!